U osnovnoj školi, školi u kojoj, kako joj i samo ime kaže, učimo osnovne stvari koje su nam potrebne za život, usvajamo elementarna znanja, upravo je materinski jezik onaj kojemu se pridaje najviše pažnje. Ne bez razloga. Tim jezikom djeca pišu prve riječi, sastavljaju prve rečenice, izražavaju se pjesmom, sastavkom, osvrtom, crticom. Upravo taj jezik, hrvatski, djeca prvoga uče cijeniti, razumjeti i koristiti, kako bi pomoću njega kasnije razumijevala i sve ostale jezike koji ih zanimaju.

Međunarodni dan materinskoga jezika obilježava se svake godine 21. veljače od 2000. godine, s ciljem unaprjeđivanja, učenja i razvoja materinskog jezika, te njegovanja jezične i kulturne različitosti i višejezičnosti. Ovaj datum usvojen je upravo iz razloga jer je UNESCO na taj dan 1999. godine usvojio Deklaraciju o kulturnoj različitosti, gdje u 5. članu piše: »...svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskome jeziku...«.

Pojam hrvatski jezik, odnosi se pak na hrvatski književni jezik (hrvatski jezični standard), kao narodni jezik Hrvata i materinski (materinji) jezik govornica i govornika hrvatskim jezikom, te na skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati. Hrvatski je jezik, onakav kakvim ga danas poznajemo, imao dugačak razvojni put. Spomenut ćemo samo da svoje korijene vuče u hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskoga jezika, čiji je refleks glasa jat (ili, kako ga češće nazivamo, rogatoga e), kasnije izrodio narječja: kajkavsko, čakavsko i štokavsko, iz kojih je sastavljen današnji standardni hrvatski jezik. Ono što je također zanimljivo, a vezano je uz način kojim zapisujemo jezik kojim govorimo, jest i činjenica da uz hrvatski jezik, osim tri narječja, vežemo i tri pisma: glagoljicu, ćirilicu i latinicu, a latinica je prihvaćena kao službeno pismo. Ovaj podatak ukazuje nam na još jednu bitnu činjenicu vezanu uz naš jezik, a to je da on u sebi krije tropismenu (glagoljica, ćirilica i latinica) i trojezičnu osnovicu (kajkavština, čakavština i štokavština), odnosno kulturu.

U OŠ Cavtat svake godine s ponosom obilježavamo Dan materinskog jezika, 21. veljače. Svake godine trudimo se nanovo ukazati na vrijednost poznavanja vlastitoga jezika, na važnost poštivanja jezika kojim smo mislili i prije nego što smo počeli govoriti i važnost čitanja djela na hrvatskome jeziku, kako bismo svoj rječnik obogaćivali iz dana u dan, a sukladno tome, znali se njime primjereno koristiti u svim životnim situacijama.

Završit ćemo prikladnim citatom poznatog hrvatskog jezikoslovca Dalibora Brozovića, koji je svoje mjesto našao u knjizi Deset teza o hrvatskom jeziku:

˝Često se kaže da je upravo po jeziku čovjek čovjekom. Jezikom izričemo sve svoje misli i osjećaje, jezik nam je prenio znanja i dostignuća naših predaka, u jeziku će nas naslijediti naši potomci. Jezik je najdragocjenija tekovina čovječanstva, ali kako je čovječanstvo u stvarnosti mozaik naroda s vlastitim povijestima i kulturama, tako je i ljudski jezik predstavljen u stvarnosti mozaikom narodnih jezika. Zato je svakomu narodu njegov jezik svetinja. I pojedincu je materinski jezik svetinja, on mu je kao pupčana vrpca koja ga povezuje s vlastitim narodom. Možemo reći da je materinski jezik čovjekovu duhu domovina, gdje god čovjek živio, na domaćem tlu ili u tuđini.˝

Djelujmo u skladu s time: volimo, poštujmo i cijenimo svoj jezik, jer on je dio nas i jedno od najbitnijih obilježja našega naroda.
                        

                                                                                                                 Jelena Sukurica